Ne bojim se smrti nego zivota

"Ko se smrti boji,polazi od predpostavke da je poznaje".

Zivot moze da bude tezak ili lak ali se svaki zavrsava na isti nacin – sa smrcu.
Iako smo toga svi svjesni,ipak vecina od nas se plasi tog momenta kao najusamljenijeg iskustva koji ne mozemo da podjelimo ni sa kim.

Poznata izreka “ne moramo se plasiti smrti,jer dok god zivimo,ne postoji smrt za nas a ako smrt postoji onda smo vec odavno mrtvi” stima ali ne daje utjehu.
Sta je to cega se bojimo?

Smrt,kao nesto definitivno i nezaustavljivo nas zabrinjava.
Sve sto smo citav zivot gradili i sticali,kao sto je porodica,prijatelji,karijera,kuca,auto itd ostaje za nama.
Tebe vise od tog momenta nema.

Veliko NISTA !!!

Ali zasto je to tako strasno?
Ipak si mogao da uzivas u zivotu.
Zasto uvijek mora da bude “vise i bolje” ?

Kad je dovoljno?

Vezemo se za poznata lica oko nas,za kucu i ostale materijalne stvari ali najvise se vezemo za osobu koja jesmo.
Najveca frustracija vezana za smrt je upravo taj gubitak jer mi hocemo da ostanemo upravo ta osoba.Zasto covjek ne moze da prihvati cinjenicu da ne moze sve da ima sto pozeli?

Mislim da je strah od smrti u stvari strah od vlastitog zivota.
Kad razmisljamo o kraju naseg postojanja,to nas podsjeca na samo postojanje.
Vlastito postojanje je strasno.

Cudo zivota nam unosi strah jer i TI si dio toga jer si covjek koji svoj zivot nosi na ledjima kao neizostavni teret.
Sa vjestom svjesti koju dobijamo jos kao djeca,pocinjemo vec u periodu puberteta sa samoobmanom.Pitanja naseg postojanja se vjesto eskiviraju i mi gradimo citavu konstrukciju oko naseg postojanja.Zatim dolazi svrha naseg postojanja da kao dekor sluzi u prostranstvu zivota koji nas okruzuje,jer bez orijentacionih tacki u zivotu je kao da direktno gledamo u smrt.
Ali,u medjuvremunu, osjecamo da je praznina uvijek tu.
Praznina postojanja koja kao podzemna voda,nevidljiva ali uvijek prisutna udara i nagriza temelje nase konstrukcije.
Ali ne zelimo da pogledamo dole u tu strasnu vodu jer nas to plasi i uznemirava.
Praznina je uvijek tu i smrt nas na nju podsjeca.Razmisljanje o smrti nam nesvjesno ukazuje da je nas identitet samo konstrukcija.

Vjerujem da ako smo u stanju da meditiramo, sa otvorenim duhom, o smrti i praznini,da ce nas strah da nestane.
Kad u mislima skocis sa konstrukcije u prazninu,beskrajnost svemira,ili crni okean od kojeg se bojis da ce ti progutati tvoju pazljivo gradjenu konstrukciju zivota,onda nestaju svi strahovi i napetosti i tek si onda stvarno slobodan.

Strah ostaje JEDINO ako se ne usudjujes da o njemu racionalno razmislis i pronadjes mu korijene.



"Od zivota cemo da umremo"