Nacionalni park Plitvička jezera

Nacionalni park Plitvička jezera osobita je geološka i hidrogeološka krška pojava. Kompleks Plitvičkih jezera proglašen je nacionalnim parkom 8. travnja 1949. godine, šumovit je planinski kraj u kojem je nanizano 16 manjih i većih jezera kristalne modrozelene boje. Vodu dobivaju od brojnih rječica i potoka, a međusobno su spojena kaskadama i slapovima. Odvojena sedrenim barijerama, za koje je bilo odlučno razdoblje od posljednjih desetak tisuća godina, temeljna je osobitost Parka.
Prostrani šumski kompleksi, iznimne prirodne ljepote jezera i slapova, bogatstvo flore i faune, planinski zrak, kontrasti jesenjih boja, šumske staze i drveni mostići i još mnogo toga dio su neponovljive cjeline koju je i UNESCO proglasio svjetskom prirodnom baštinom, 1979. godine, među prvima u svijetu.



Opći podaci

Ukupna površina je 29 685 hektara, od čega jezera čine 200 ha, šume 13 320 ha, a ostalo su travnjaci i ostale površine. Prosječna nadmorska visina je 600 m. Najniža točka je 367 m na Koranskom mostu, a najviša 1279 m na Seliškom vrhu. Godine 2006., bilo je 866 218 posjetitelja. Nalazi se na području dvije županije, 91% parka je u Ličko- senjskoj županiji, a 7% u Karlovačkoj županiji. Park je podijeljen na užu i širu zonu prema stupnju zaštite.

Jezera

Nacionalni park se sastoji od 16 jezera, koja se stepenasto prelijevaju i silaze jedno u drugo u nizu od 5460 m zračne linije. Jezera se dijele na Gornja i Donja jezera. Gornja jezera su: Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Burgeti i Kozjak. Donja jezera su: Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića Brod.

Jezera natapaju vode Crne i Bijele rijeke s pritoka te Rječica i njene pritoke. Ima mnogo izvora, na kojima voda obilno izvire. To su tipična krška vrela nastala na rasjedima propusnih i nepropusnih geoloških formacija. Najveće jezero je Kozjak s 81,5 hektara površine, ujedno i najdublje s 47 m. Prošćansko jezero je drugo po veličini i proteže se od juga prema sjeveru u duljini od 2,5 km.

Na Gornjim jezerima uglavnom je dolomitna geološka građa, a na Donjima od vapnenca. Spilja ima oko 30. Sedrene barijere, koje dijele jedno jezero od drugoga su od vapnenca istaloženog iz vode. Građa sedrenih barijera je vrlo osjetljiva i krhka pa zahtijeva visok stupanj zaštite. Tri glavna elementa su: obilje vode, serdotvorci i sedra. Bez vode ne bi bilo ni jezera ni slapova ni bujne vegetacije. Sedrotvorci su biljke, koje stvaraju sedrene stijene i mijenjaju oblik jezera i jezerska korita. Sedrene barijere su biološki fenomen izuzetne ljepote.



Razvoj turizma

Prvi ozbiljni počeci turizma na Plitvičkim jezerima potječu 1861. godine. Oficiri Vojne krajine sagradili su te godine prvu turističku kuću nazvanu "carska kuća" na Velikoj poljani s kapacitetom od samo 3 sobe. Godine 1894., Plitvička jezera je posjetilo 1000 turista i putnika. Hotel s 28 soba izgrađen je 1896. godine. Godine 1922 bilo je 250 soba. Puno je na razvoj turizma utjecala gradnja ličke pruge 1927. godine. Godine 1937., bilo je 668 smještajnih mjesta, 24 000 noćenja od čega 18 000 domaćih i 6000 stranih turista. Hotel je 1938. godine izgorio, a u Drugom svjetskom ratu uništeno je gotovo sve do tada sagrađeno. Poslije Drugog svjetskog rata, izgrađen je hotel "Jezero" s 500 postelja, turističko naselje Medveđak, restoran "Lička kuća" s tradicionalnim jelima i jedinstvenom ličkom arhitekturom, stambeno naselje Mukinje za osoblje s dječjim vrtićem i knjižnicom. Sagrađene su i ceste. Državna cesta od Zagreba prema Splitu prolazi kroz Plitvička jezera. Sagrađeni su i plinovodi i dalekovodi, uređene pješačke staze, uveden prijevoz manjim brodovima i provedena daljna znanstvena istraživanja. Godine 1971. bilo je oko 1000 postelja u Nacionalnom parku i oko 200 u blizini parka te kamp naselje s oko 15 500 smještaja u šatorima.

Legenda

Plitvička jezera sastoje se od 16 jezera koja su smještena na području između Male Kapele i Plješivice u Lici. Cijeli se ovaj kraj na nekim kartama još uvijek naziva Vražji vrt, zbog svojeg položaja i povijesti. Prema legendi Plitvička su jezera nastala nakon velike suše. Ljudi, životinje i bilje, čeznuli su za kapljicom vode. Narod se molio i molio. Tada se u dolini pojavi Crna Kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom; ona se smilovala narodu i uz jak vjetar i grmljavinu na zemlju je konačno pala kiša. Kiša je padala tako dugo, dok razina vode nije narasla dovoljno, da oformi jezera.

Park Prirode Vransko jezero. Putujući Jadranskom magistralom prema sjevernoj Dalmaciji, između dva poviješću bogata grada Šibenika i Zadra ukazat će vam se prirodni fenomen blizine dva jednako lijepa, a opet, toliko različita plavetnila. S jedne strane razvedena jadranska obala, poznata po svojoj primamljivoj ljepoti i čistoći, a sa druge, najveće prirodno jezero u Hrvatskoj.

Kao jedno od rijetkih, gotovo netaknutih prirodnih staništa ptica vodarica, sa izvorima pitke vode te područje osebujnih specifičnosti i bioraznolikosti 21.07.1999. g. Vransko jezero sa okolnim područjem proglašeno je Parkom prirode. Granice Parka smještene su između Pirovca i Pakoštana. Park je velik 57 km2, a najveći dio 30,02 km2 odnosi se na Vransko jezero položeno u pravcu sjeverozapad-jugoistok i pružajući se paralelno s morskom obalom od koje je mjestimično udaljen manje od kilometra. Po svom položaju i karakteristikama specifično je u Hrvatskoj ali i na širem europskom prostoru. Ono je zapravo kraško polje ispunjeno boćatom vodom i predstavlja kriptodepresiju.

Dominantna karakteristika Parka je Posebni ornitološki rezervat koji je zbog svoje očuvanosti velikog tršćaka na SZ dijelu jezera kao rijetkog močvarnog sustava, velike bioraznolikosti, izuzetne znanstvene i ekološke vrijednosti još 1983. g. dobio taj status te je uvršten u listu važnih ornitoloških područja u Europi (Important Bird Areas in Europe).

ImageTo je neobičan kompromis i izvanredan spoj kopna i vode koji pruža utočište najraznovrsnijim biljkama i životinjama nudeći im sve što je najpotrebnije za život. Obrastao travom, rogozom, šašem i trskom nalikuje dijelom na travnjak ispresijecan plitkim barama, prekriven trajnim cvijećem sa raskošnim bojama i mnoštvom leptira, vretenaca i ostalih raznovrsnih kukaca što pogoduje životu ptica tijekom cijele godine, koje osim u rezervatu borave na cijelom području Parka. U trsci Parka prirode ljubitelji ptica mogu doživjeti nezaboravno iskustvo promatrajući iz svog skrovišta život ptica njihovo gniježđenje i brigu za mlade. Vransko jezero je «hot spot», tj. područje sa velikom raznolikošću ornitofaune do sada je zabilježeno 241 vrste ptica od kojih 102 vrste gnijezde na području Parka. Među pticama gnjezdaricama nalaze se četiri vrste ugrožene (rizične) na europskoj razini i sedam vrsta ugroženih na nacionalnom nivou. Za neke od tih ptica Park prirode Vransko jezero je jedino gnijezdilište u mediteranskom dijelu Hrvatske. Područje Parka je i vrlo važno odmorište i hranilište za cijeli niz europskih ugroženih vrsta. Na zimovanje redovito dolazi više od 100 000 ptica vodarica.

Uz ptice vrijednost parku daju i ribe u jezeru, a posebno biološki vrijedna riba je sredozemna podvrsta crvenperke (Scardinius erythrophtalamus) koja se možda u cijeloj Hrvatskoj nalazi samo u ovom jezeru. Zasigurno ovo područje posjeduje još mnoštvo posebnosti koje će se tijekom tekućih istraživanja razotkriti.

ImageKlima u ovom području je tipično mediteranska. Izvori vode, borova šuma i kamp ''Crkvine'' u Parku pružaju zaštitu i osvježenje u svakim prilikama. Uz ''Bird Watchere'' svoj kvalitetan odmor i opuštanje naći će i športski ribolovci, koji tijekom gotovo cijele godine mogu loviti na jezeru i njegovim obalama. Biciklisti i ljubitelji šetnji doživjet će neopisivo iskustvo na našoj 40 km dugoj biciklističkoj stazi oko jezera. Staza prolazi kroz vidikovce i prostore koji poprimaju veličanstveni splet boja sa neodoljivim aromatskim mirisima divljih biljaka i posebno zamamnim mirisom ljekovite kadulje. Dio staze vam pruža utočište u svježini borove šume tik uz jezero.
U davnim vremenima nazvano ''Vedro blato'', danas znano kao ''Vransko jezero'', ovo područje obiluje kulturološkim i povijesnim znamenitostima koje datiraju još od dvije tisućite godine prije Krista. Park prirode ''Vransko jezero'' je područje koje u sebi krije još mnoge tajne i pravi je izvor novih znanstvenih otkrića koja Park u suradnji sa stručnjacima iz različitih područja nastoji razotkriti i pokazati svijetu. Rijetko na kojem području možete za tako kratko vrijeme konzumirati tri potpuno različita krajolika: morsku obalu i bogati arhipelag ispred nje, mediteransku močvaru s jedinstvenim krajolikom i eko-sustavom, a odmah iza brda ruralnu idilu ravnokotarskih naselja.

Drevni Ohrid i Ohridsko jezero
O drevnom Ohridu, gradu istorije i kulture, tradicije i velike perspektive, poznatom turistickom centru u jugozapodnom djelu Republike Makedonije sa 30.000 stanovnika, nema hronicara ili putopisca koji nije pisao sa postovanjem i ushićenjem.

«Nakon dva-tri veka oko jezera će biti bezbroj gradova i sela...Brzoplovi će zaploviti u svim pravcima drevne Lihnide», zapisao je o Ohridu 1886. godine ruski slavista arhimandit Antonin.

Nije proslo dva-tri vijeka, već samo nekoliko decenija, a brodovi i čamci krstare po Ohridskom jezeru; na njegovim obalama izraslo je mnostvo modernih građevina i naselja. U protekle tri decenije mnoge su se stvari promjenile i za putopisce i za hroničare. Ne samo što su se njihova predviđanja ostvarila znatno ranije, već je mnogo što-šta nepredviđeno postalo stvarnost.

Grad Ohrid, nekada zaostalo agrarno naselje beleži vidni privredni i kulturni prosperitet.

Umesto nekadašnjih karavanskih puteva ovaj grad sa svijetom povezuju moderne asfaltne saobraćajnice, a na njegov međunarodni aerodrom slijeću i sa njega polijeću mlazni avioni.
U ravnici, na obalama jezera, na mjestu gdje su u vrijeme arhimandrita Antonina bile močvare, ledine ili neprohodni tereni, niču nova ohridska naselja, novi Ohrid širokih ulica, modernih komfornih zgrada, luksuznih hotela i odmarališta sa šetalištima i vidikovcima pored i iznad jezera.

Ali i mnoge druge stvari su se promjenile. Nema više starih ohridskih trubadura, profesionalnih samoukih svirača, čija se lirska pjesma prenosila s generacije na generaciju. Uspomene na njih i njihov autentičan melos sačuvane su na magnetofonskim trakama i u izvođenju brojnih muzičkih ansambala. Djevojke Biljane danas rijeđe bele platno na obalama Ohridskog jezera, ali pesmom o njima počinju i završavaju se emisije Radio ohrida, a orkestri ovdašnjih hotela i restorana sa istom pjesmom požele dobro veče i laku noć gostima. Ohridski ribari više ne love pastrmke u prastarim čunovima i isključivo mrežama, već blinkerima kao i sportski ribolovci.



Jer, prošli su vijekovi. Rađale se i iščezavale civilizacije. Svaka od njih, kao uspomenu o svom postojanju, utiskivala je po jedan skupocjeni kamen u blještav đerdan drevnog Ohrida.
A Ohrid je sačuvao svoje jezgro u starom djelu grada, na brdu ispod Samuilove tvrđave. U ovom će prostoru, uokvirima starih gradskih bedema, mnogi ljubitelji arheologije i umjetnosti pronaći više od očekivanog. Oni koji jednom upoznaju Ohrid, obično se ponovo vraćaju da bi uživali u ovom gradu-muzeju, čija svaka crkva, freska ili ikona predstavljaju raritet neprocjenjive vrijednosti. Oni če duboko u sebi poneti specifičnu atmosferu spokoja usnulog u uskim, strmim uličicama, uprekrasnim zgradama stare gradske arhitekture, u srednjovjekovnim hramovima sa živpoisnim fasadama razigranih maštom majstora-vrhunskih umjetnika. I sve to u dekoru plavog Ohridskog jezera, jednog od najstarijih na svijetu i najlijepših u Evropi.


Prirodne ljepote i pogodni klimatski uslovi omogućili su Ohridu da postane poznati turistički centar. Zbog svoje izvanredne klime bez magle, sa malo vlage i mnogo sunčanih dana, sa povoljnim vazdušnim strujanjima, prijatnom ljetnom temperaturom i blagim prelazima iz jednog u drugo godišnje dobs, Ohrid ima sve uslove da postane značajni centar zdravstvenog turizma. Stručnjaci su ustanovili da su ovakva klima i nadmorska visina ovog kraja(695m) uslovili mali procenat oboljenja od bronhijalne astme i reumatizma. Osim toga ohridska klima je veoma povoljna i za rehabilitaciju srčanih bolesnika.
Grad ohrid i Ohridsko jezero nisu slučajno oduševljavali mnogobrojne umjetnike i stvaralački ih inspirisali. Ohrid očarava svojom izvanrednom ljepotom i privlači pažnju neprocjenjivim kulturnim bogatstvom.
Okruženo sa svih strana visokim planinama, Ohridsko jezero očarava svojom izvanrednom prirodnom lijepotom. Dok su vrhovi Galičice pokriveni prvim snijegom, dole u ravnici, na obali jezera, još ima ruža i jesenjeg cvijeća. Nezaboravan utisak ovo jezero ostavlja i zbog boje vode, koja se od izlaska do zalaska sunca stalno mjenja.

Jezero zahvata površinu od oko 350km2 . nalazi se na nadmorskoj visini od 695 metara. Njegova obala je dugačka 96km( 60km na teritoriji SR Makedonije i 36km na teritoriji Albanije). Dužina jezera iznosi 30km, a širina do 15km. Najveća dubina, 294 metara, izmjerena je na oko 5 km od obale između ribarskih sela Peštani i Trpejca, što ujedno predstavlja i jednu od najvećih jezerskih dubina u Evropi. Pri lijepom i sunčanom danu prozirnost jezerske vode doseže do dubine od 22 m.

Ohridsko jezero dobija vodu iz brojnih podvodnih izvora i izvora kod manastira
Sv. Nauma i kod Studeništa u Ohridu. To su uglavnom podzemna oticanja Prespanskog jezera, koje se nalazi na većoj nadmorskoj visini. U jezero se uliva i više rijeka i potoka iz Ohridske kotline. Kod Struge iz Ohridskog jezera ističe rijeka Crni Drim, koja se, spojena sa rijekom Beli Drim, kao Drim uliva u Jadransko more kod Leša u NR Albaniji.

U Ohridskom jezeru živi 17 vrsta riba. Među njima najpoznatije su pastrmke, letnica i belvica, koje nastanjuju isključivo vode ovog jezera. Pored jegulje, klena, šarana i mrene u ovom jezeru živi mala riba plašica, od čije se krljušti pravi čuveni ohridski biser. Proučavanja Ohridskog jezera počela su još u XIX vijeku. Najveća zasluga za naučno istraživanje jezera pripada istaknutom jugoslovenskom biologu, profesoru Beogradskog univerziteta, akademiku dr. Siniši Stankoviću (1892-1974), koji je započeo proučavanja još 1922. godine




Prva istraživanja potvrdila su da u Ohridskom jezeru postoji i više životinjskih oblika, endemičnih i potpuno nepoznatih. Dokazano je da je u tom pogledu ovo jezero jedinstven prirodni rezervat u Evropi, da u njemu postoji živi svijet koji je u drugim regionima naše planete odumro, i o kome se zna isključivo preko fosila. Prema procjenama nekih biologa Ohridsko jezero je nastalo prije 4 miliona godina. Za sistematsko proučavanje Ohridskog jezera koje pripada najstarijim jezerima u svijetu, kakva su bajkalsko u Sibiru ili Tanganjika u Africi, bilo je potrebno organizovati naučni centar u samom Ohridu. Zahvaljujući zalaganju profesora dr. Siniše Stankovića, u toku 1935. godine osnovan je Hidrobiološki zavod, koji se razvio u kompletnu naučnu instituciju tek poslije drugog svijetskog rata. Tada su naučni tim sačinjavali većinom mladi, danas renomirani makedonski biolozi. O Ohridskom jezeru napisano je više stotina naučnih radova na više jezika. I danas još uvijek ne prestaje ogromno interesovanje jugoslovenskih i stranih biologa za proučavanje flore i faune ovog jezera.
Jedan od glavnih ciljeva istraživanja Ohridskog jezera je naučno objasniti zašto su se baš ovdje, kao u nekom đdžinovskom skloništu, sačuvale tako brojne vrste životinjskog i biljnog svijeta, koje ne postoje u drugim jezerima.