Morske sirene

Otkrice u Crvenom moru



U augustu 1920. godine, mornari s broda Mary Gars, nedaleko od obala Nove Zemlje, vidjeli su morskog covjeka, koji je kruzio oko broda, uspuzao se na palubu i nekoliko trenutaka netremice zurio u zaprepascene mornare...


U svom fascinantnom epu “Ilijada i Odiseja”, Homer nigdje detaljno ne govori o tome kako su izgledale sirene, ali iz grcke mitologije saznajemo da su ove morske zavodnice bile kceri boga morskih cudovista Forkija i da su se, pod tim nazivom, najcesce podrazumjevale dvije vrste mitoloskih morskih stvorenja, koja su imala razlicit fizicki izgled. Jedna su bila - pola zene, pola ptice, a druga - pola zene, pola ribe.
Ova druga stvorenja pominju se i pod imenom - morske nimfe!

Za sve kriva evolucija

O sirenama su pisali i mnogi kasniji autori. Glasoviti je rimski pisac Ovidije (Publius Ovidius Naso, 43. pr.n.e - 17. n.e.) smatrao da su sirene rodene na plamtecim trojanskim galijama, gdje su se - kako je pisao - "brodske grede pretvarale u zelene kceri mora".
Sirene se pojavljuju i u spanjolskim, portugalskim, nizozemskim, skandinavskim, britanskim, njemackim i africkim mitovima i legendama, a u nekim irskim predanjima sirene zive na suhu tlu, pod morem, i imaju skrge, koje im omogucuju da kroz more doplivaju na kopno. Ta su tajanstvena morska bica, istodobno, i muskog i zenskog spola. Dok su zene vitke, carobne ljepote i dok im nitko ne moze odoljeti, muskarci su odvratni, imaju crvene noseve, svinjske oci, zelene zube i zelenu kosu.

Tajna morskih sirena



U nevjerovatnoj galeriji mitoloških bica antike, koja su minulih stoljeca rasplamsavala maštu avanturista, istrazivaca i znanstvenika, svoje su mjesto imale i ljubavnice plavih dubina - morske sirene.


Prica o sirenama više je nego zanimljiva i zapocet cemo je jednim nesumnjivo senzaconalnim otkricem, koje je medu znanstvenicima Amerike dugo vremena cuvano kao prvorazredna tajna. Sve osobe koje su imale bilo kakve veze s tim otkricem, prošle su, navodno, poseban tretman, kroz koji prolaze samo rijetki pojedinci upuceni u najvaznije tajne što se u Sjedinjenim Drzavama smatraju - vrijednim nacionalne sigurnosti. Pa ipak, nekoliko godina nakon otkrica, americki znanstvenik Richard Carr, ekspert za morsku biologiju, odlucio je da progovori.
- Na jednoj pješcanoj plazi na Floridi otrkiveno je mrtvo tijelo neobicnog morskog bica - pola riba, pola covjek! Kreatura koju bismo mogli nazvati "covjekolika riba" ili "riboliki covjek", upucuje nas u drevne pomorske legende po kojima je covjek izašao iz morskih dubina i s vremenom se nastanio na kopnu!
Dr. Richard Carr je novinarima pokazao i senzacionalnu fotografiju koja bi, na prvi pogled, mogla i da bude proizvod uspješne fotomontaze, ali strucnjaci koji su je analizirali, zacudo, nisu uspjeli ni potvrditi, a ni demantirati njenu autenticnost.
- Sada kada smo došli do ovog otkrica - rekao je dr. Carr - sasvim je realno povjerovati i u price o zavodljivim morskim ljubavnicama, sirenama, koje su svojom pjesmom i neodoljivim izgledom privlacile paznju drevnih pomoraca.

odlomak iz... "od čovjeka do galeba"


Sirenina priča

Davno, na samom početku vremena, nebo, zemlja i more bili su u harmoniji. Sva su stvorenja živjela skladom Stvoritelja. Legende koje su ostale iz tog doba, govore kako je janje ležalo uz lava, ni jedno biće nije znalo za patnju i bol. Raj, bio je to raj.

Jednog dana, nenadano, biće nebesko, anđeo, pobuni se protiv te predivnosti, povede za sobom druge anđele, povede i čovjeka. Ravnoteža se poremetila, djelo svijetla počelo je tonuti u tamu. Svijet je postao mjesto, gdje je svatko svakom neprijatelj, životinje su se okrenule jedna protiv druge, patnja i bol tekli su u potocima.

Opačina pobunjenih duša bila je velika. Općili su ne mareći za vrstu i rod. Zemljom su se proširile nove spodobe. Jedna od njih sam i ja. Moj rod je nastao tih dana, niti sam riba niti žena. Ne pripadam ni kopnu ni moru a od kopna sam i mora satkana. Stvoritelj je vidjevši što se događa odlučio svijet potopiti. Samo šteta je već bila napravljena, neprijateljstva i promjene nisu nestale. Potop je bio strašan, mnogi su u njemu nestali. Moj rod je preživio samo zahvaljujući vještini plivanja.

Od tada je mnogo vremena prošlo. Mi, morske sirene proklete smo ostale, na granici dvaju svjetova. Od ljudi smo se skrivali jer su nas proganjali, od riba smo bježali, jer nas nikad kao svoje nisu prihvatili. Ponekad u meni bukne želja da postanem žena ljudskog roda, a opet na dane, željela bih biti predivna riba. Tužan je to osjećaj kad znaš da ni jednom svijetu ne pripadaš. Znaš galebe, mi sirene ne možemo imati djecu. Kako smo stvorene u ono doba, takve smo, osuđene da vječno ostanemo proklete, ni spokoj smrti nije nam dat.

Eh..., uzdahne i nastavi. Ali ima jedna nada, ima nešto što će promijeniti ovaj svijet. Jednom smo se mi sirene, uputile na put s jednog kraja Sredozemlja na drugi, više nismo imali gdje se skriti od ljudi. Sjećam se ko i danas, sunce je rumenilo zalazom, ni oblačka na nebu nije bilo. Tek što je noć počela padati, vjetar se silni podigao, more valovima uznemirilo, nebo zatvorilo.

Prepadnute tom naglom promjenom, stisnule smo se jedna uz drugu i u nevjerici promatrali što se oko nas događa. U svoj toj tami, meni se učini da nedaleko od nas vidim svijetlo. Pomislih da je to svijetlo s kopna, iako sam znala da kopno ne bi smjelo biti već tako blizu.
Pokažem ostalim sirenama u smjeru svjetla i bez puno razmišljanja zaplivasmo ka njemu. Što smo bliže bili tom svjetlu to je u meni sve više rastao osjeća straha da to nije ono što sam ja mislila. I stvarno. Kad smo došle sasvim blizu, nismo mogle vjerovati svojim očima. Izgledale smo valjda isto kao i ti galebe, kad si me danas ugledao.

Svijetlost koju smo vidjele nije bilo svjetlo s kopna, već svjetlosna kugla koja je stajala na površini mora, a u središtu te pojave, čovjek. Čovjek koji je hodao po moru. Najčudnije od svega je bilo to, što je more pod njim i u njegovoj neposrednoj blizini bilo mirno kao ulje. U istom mahu kad smo se instinktivno dale u bijeg, začule smo smirujući glas: "Sirene, sirene, ne bojte se, priđite, dođite da vam podarim mir."

Kao opijene njegovim glasom, mimo htjenja, zaputimo se u pravcu svijetlosti. Kad smo došle sasvim blizu, toliko blizu da je svijetlost i nas obasjala, ugledala sam mu lice. Lice satkano mirnoćom, lice u istom trenutku radosno i tužno, lice puno topline. Onog trena kad sam ga pogledala u oči osjetila sam kao da nemam tijela, kao da nisam ni riba ni žena, već jednostavno dio beskrajne svijetlosti.

Njegov se glas prospe među nas: "Ne bojte se. Nisam došao da vam naudim. Došao sam vam donijeti radosnu vijest. Ja sam sin Onoga koji je početak i kraj svega što postoji. Na ovaj svijet me poslao da svim bićima objavim Njegov naum. Ovo su Njegove riječi: « Među ljudima pronađi one koji su se voljni mijenjati, koji su voljni pomoći drugima da se mijenjaju. Isto tako i svim drugim bićima prenesi moju odluku da neću još dugo puštati uništavanje svoga djela. Tebe sine moj šaljem, da budeš živa riječ, da im pokažeš put u novi raj, u koji će stići samo novi ljudi, nove životinje, obnovljene duše.»

Vas sam moje sirene odabrao da budete glasnik Njegove poruke među morskim bićima, ribama, pticama što od mora i u moru žive. Na dan kad će On, svijet promijeniti, srest ćemo se opet, i tad će vas osloboditi vašeg prokletstva. One koje požele biti ribe, one koje požele biti žene, uslišene će biti. A sad idem među ljude i na svoju posljednju misiju zbog koje sam došao u vaš svijet."

U to se pojavi brodica puna ljudi koji su panično pokušavali sačuvati ravnotežu na podivljalim valovima. "Učitelju, učitelju, pomagaj, spasi nas", vikali su kad ugledaše čovjeka što po moru je hodao. On im se pridruži i tog trena oluja je prestala.

Mi smo ostale u tišini, svaka u svoji mislima i do jedna prihvatismo biti Njegovi glasnici. Eto galebe moj, to je priča koju sam ti došla ispričati, ne zbog obaveze već zbog iskrene radosti širenja vijesti da će zemlja jednom, opet biti raj.

Ja sam sklopio oči i u suzama priznao. "Tog je čovjeka, moj bivši ljudski rod ubio, tog sam čovjeka i ja izdao. Danas kad sam galeb, kad sam toliku promjenu od čovjeka do ptice napravio, znam koliko nas On ljubi."

"Da galebe", reče sirena."I zapamti riječi Onoga što po vodi hoda. Ptice nebeske niti siju niti žanju, a otac moj ih hrani. Ostaj mi dobro galebe moj, ptico nebeska. Vidimo se ponovno u raju." Osmjehne se, klizne tiho u more i nestane u dubini.

Dugo sam te večeri ostao budan stojeći na žalu. Nisam imao snage niti do postelje odletjeti. Zaspao sam tik uz more i kad me je prva jutarnja zraka sunca probudila nisam znao je li sirena bila stvarno tu ili tek san.



Pa drago moje drustvo nadam se da i Vi imate nesto dodati o Sirenama Izvolite...