Sta je Knjizevnost

Književnost je umjetnost riječi. Umjetnik (pisac) pokušava čitatelju prenijeti nešto, bilo impresiju, znanje ili zabaviti ga, radnjom ili opet postavljanjem pitanja koja će zaintrigirati čitatelja. Ono djelo koje uspije pobuditi sve ove reakcije kod čitatelja nazivamo umjetnošću, ono koje zadovolji tek djelomično poneki kriterij - nazivamo komercijalom ili šundom.
Dakle, knjizevnost bi bila skup napisanih literarnih djela koji imaju svoju umjetnicku vrijednost.

Cilj knjizevnosti nije poducavati, te se u nju ne svrstava strucna literatura: cilj knjizevnost je da nema cilja: umjetnost radi umjetnosti: ono sto je Wilde rekao 'art for art's sake'.
kao sto je slika govor srca prenesena na platno, tako je i knjiga govor srca prenesen na papir.

Književni rodovi
-Lirika
-Epika
-Drama
-Diskurzivni književni oblici
Književne vrste
-Roman
-Novela
-Kratka priča
-Crtica
-Komedija
-Tragedija
-Drama
-Dnevnik
-Epska pjesma (ep)
-Esej
-Mit
Književni žanrovi (podvrste)
-Autobiografija
-Bajka
-Biografija
-Dječja književnost
-Kriminalistički
-Ljubavni
-Misterija
-Obiteljska saga
-Povijesni
-Saga
-Satira
-Spekulativna fikcija
-Fantastika (fantasy)
-Horror
-Znanstvena fantastika

-Triler
-Western
Stilska sredstva ili stilske figure
Figure dikcije

-Anafora
-Epifora
-Anadiploza
-simploka
-asonanca
-aliteracija

Figure riječi ili tropi

-metafora
-metonimija
-personifikacija
-sinegdoha
-eufemizam
-alegorija
-simbol
-emblemi

Figure konstrukcije

-inverzija
-retoričko pitanje
-elipsa
-asindeton
-polisindeton

Figure misli

-poredba
-antiteza
-hiperbola
-litota
-gradacija
-ironija
-sarkazam
-paradoks

Poezija Poezija (prema grčkom "ποίησις", poiesis, ‘’stvaranje’’) ili Pjesništvo je umjetnost koja se zasniva na izražajnim mogućnostima jezika.

U suvremenoj teoriji ovaj pojam označava stvaralačku energiju uopće, ili umjetnički žar posebno, ili lijepu književnost u cjelini ili književnu vrstu (za razliku od proze), kao lingvistički izraz u vezanim ili nevezanim oblicima. Iako je poeziju teško definirati, ona se ipak pokušava odrediti kao „konkretni izraz ljudskog duha u umjetnički osjećajnom i ritmičkom jeziku.“

Preko ritma, govornih figura i rima, poezija djeluje na imaginaciju čovjeka i njegove osjećaje, ali i na čitavu svijest, sadržavajući u sebi trenutke estetskog doživljavanja, pouke i spoznaje. Uspjela poetska tvorevina je kondenzat osobnog iskustva, zajedničkog stanja, doživljaja, atmosfere, uvida – komunicira sa osjećajima i pruža spoznaju. Prema Schopenhaueru vrhunska poezija „ne izražava pojave, već bit pojava.“ Materijal pozije je jezik, nešto što već ima smisao, značenje i izravnu komunikativnu funkciju što sredstva naprimjer likovnih umjetnosti nemaju. Osnovna osobina poezije je ritam koji se ne smije uzeti kao shematska slogovna podjela, jer pored ovog konvencionalnog racionalnog ritma, postoji dublji trajni ritam pjesnikova jezika: imaginativna struktura, kojoj nije bitno jeli rečenica u uobičajenim mjerljivim jedinicama. Formalno je glavna odlika poezije poseban sklad i smještaj samoglasnika i suglasnika, naglašenih i nenaglašenih slogova cezura i ritma, te uopće vanjskog sazvučja riječi i rečenice; vezanog i slobodnog stiha. Njen dublji smisao je u imaginativnosti, stvaranju dojmova, zajedničkoj odlici ukupnog umjetničkog izražavanja.

Po starijoj poetici poezija se dijeli na lirsku, epsku, i dramsku poeziju. Ova podjela je po suvremenoj znanosti o književnosti i kritici izgubila značenje. Danas se uglavnom nastoji odrediti bit i narav književnog ostvarenja. Ono je ili izražavanje vidljive vanjske stvarnosti ili izražavanje ideja i intimnih osjećanja.

Postanak [uredi]
Podrijetlo poezije je prema nekim današnjim gledištima vezano uz osnovne ljudske djelatnosti. U svojem praobliku u izvornom stadiju ona je odraz uzvišene duhovnosti i neodvojiva je od glazbe i plesa. Prvobitno grčko ime za pjesnika je pjevač, a tek kasnije stvaratelj. U drugom stadiju našla je suvisliji izraz u spjevovima kao što su stare Vede, Gilgameš, psalmi, kao i pjesme starih Egipćana, Kineza te ostalih naroda, osobito afričkih i australskih domorodaca, što jasno govori o religijskoj naravi poezije. Od zazivača i šamana s vremenom nastao je pjesnik književnik, a iz poetskih oblika uobličili su se novi rodovi kao što su pripovjetka i roman. Poezija se tako kretala od obrednih do svjetovnih formi.

Od prvobitnog jedinstva duha, osjećaja i razuma, postupno je došlo do intelektualizacije i racionalizacije nekad tankoćutne poezije, u kojoj su slike bile živopisne i izazivale su predodžbu i doživljaj u kojem se stapala individualna i kolektivna svijest. Poezija je iz sakralnog prešla u svakodnevno, i s vremenom se odvojila u samostalnu djelatnost u sve većoj podjeli i razlikovanju od ostalih književnih rodova i znanstvenog i ostalog pisanja.

Poetika se kao grana estetike, bavi proučavanjem poezije.

Epika Epika je književni rod različit od lirike i drame.

Nastala je od grčke riječi epos, što znači pjesma ili pjesnička pripovijest. Ona obuhvaća svu pripovjednu književnost u stihu i prozi. Vrste su : epske pjesme, epovi, romance, balade, poeme, novele, romani, bajke, legende, basne, crtice, memoari i životopisi.

Obilježja
Građa: različiti sadržaji iz stvarnosti

Događaji: kompozicija (uvod, zaplet, vrhunac, preokret, rasplet, kraj)

a) Invokacija - zazivanje muza, bogova za pomoć za nadahnuće

b) Kronološki slijed - obuhvaća pripovijedanje događaja od početka do kraja

c) Retrospekcija - Vraćanje radnje u prošlost

d) In medias res - U središtu događaja

e) Simultano - Istovremeno pripovijedanje dva događaja

Likovi : To su ljudi koji sudjeluju u određenim događajima, oni su nositelji zbivanja i ideja. Prema ulozi koju imaju u djelu govorimo o glavnim i sporednim. Glavni likovi se nekad očituju i u naslovu djela.

Epske tehnike
pripovijedanje - nizanje motiva prema načelu "što je dalje bilo".
opisivanje - označava nizanje motiva prema zakonu asocijacije (podsjećanja), opisuje se izgled lika, prostor u kojem se odvija radnja, sporedni događaji, stvari, osobe.
epski dijalog - služi za iskazivanje mišljenja i stavova likova.
iznošenje misli - pojavljuje se u nekim epskim vrstama i razvija se postupno. Slično je iznošenju misli u filozofiji ili drugim znanostima.
Epska retardacija (usporavanje radnje)
Digresija - označava udaljavanje od osnovnog toka zbivanja na taj način što prekida osnovnu nit izlaganja dužim opisom nekog predmeta, osobe ili događaja.

Epizoda - veća, tematski zaokružena digresija koja se može izdvojiti iz cjeline djela, a da se sačuva osnovna nit izlaganja.

Ponavljanje - služi usporavanju i povezivanju između pojedinih dijelova epskog djela.

Epska opširnost
Epski oblici i vrste:

epika u stihovima (epska pjesma, ep (epopeja))
epika u prozi (pripovijetka, novela, roman, crtica, saga, bajka, basna, mit, legenda, anegdota, gnoma, poslovica, vic)

Drama Prevedeno s grčkog jezika, drama znači radnja. Ona obuhvaća sve književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici, a koje svoj pravi smisao dobivaju u kazališnoj predstavi. Dramska su književna djela posebno oblikovana tako da sadrže opis likova s naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici i dijelove koji služe samo kao uputa glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama.

Osobitosti
U drami nisu nužni opisi i pripovijedanje, nego glavne dijelove čini govor glumaca. Fabula dramskog teksta se ne pripovijeda, već se postiže izmjenom dramskih situacija. Dijalog (razgovor među likovima) i monolog (izlaganje jednog lika) bitna su sredstva književnog oblikovanja drame. Zbivanje na pozornici proizlazi iz djelatnosti likova. Drama ima svoj početak, sredinu i završetak. Podjeljena je na činove i prizore, a zanimanje gledatelja potiče neki sukob ili zaplet koji se na kraju razrješava. Taj sukob izaziva stalnu napetost koja je pokretač radnje i zanimanja gledatelja, a oni proizlaze iz suprotstavljanja likova.




Razvoj drame
Grčka komedija i tragedija imale su presudan utjecaj na razvoj drame u svim europskim književnostima. U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji, mirakuli i moraliteti, a u našoj književnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz Kristovog života ili života pojedinih svetaca i mučenika. Renesansna komedija slijedi antičku tradiciju. Na nju se naslanja i naš najveći komediograf Marin Držić. Vrhunac dramske umjetnosti u renesansi vezan je uz stvaralaštvo Williama Shakespearea. U razdoblju klasicizma dolazi do ponovnog oživljavanja antičke drame. Razdoblje romantizma ošto se suprostavlja normama klasicističke drame. Prikazuje se najčešće motiv odmetništva i sukob pojedinca s društvom. U 20. stoljeću javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se težnja da se iskaže izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog čovjeka.

Diskurzivni književni oblici Diskurzivni književni oblici (lat. diskursus - govor, razmišljanje) povezuju znanstveni izraz sa elementima lirike, epike i drame, a teže poučavanju:

esej - tekst u kojem se neko književno ili znanstveno pitanje obrađuje na umjetnički način,
putopis - vrsta teksta u kojem putopisac otkriva svoje viđenje krajeva, zemalja, gradova ljudi i običaja,
dnevnik - vrsta teksta u kojem pisac zapisuje dnevne događaji, izražava svoj odnos prema njima i iznosi svoje tumačenje događaja i osoba,
memoari - vrsta teksta u kojem pisac iznosi svoja sjećanja i uspomene na ljude, događaje te događaje iz vlastitog života,
autobiografija - vrsta teksta u kojem pisac prikazuje vlastiti život,
biografija - vrsta teksta u kojem se prikazuje život znamenite osobe.
umjetnička reportaža

Roman Roman je najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom (za razliku od latinskog). Antički roman
Detaljniji članak o ovoj temi: Starogrčka književnost
Nastao je još u staroj Grčkoj u 2. stoljeću i povezan je sa razvojem filozofije. Tematika privatnog života i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "pripoviješću o osobama", a koja je danas dobila naziv roman.
Od grčkih romana sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obično se opisuju izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sratan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih romana jesu Haritonova (Χαρίτων, 2. stoljeće) Povijest o Hereji i Kaliroji (Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ Καλλιρρόην) te Efeske priče (Ἐφεσιακά) Ksenofonta iz Efesa (Ξενοφῶν, 2. stoljeće). Sredinom 2. stoljeća, roman postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz djela Longa (Λόγγος, 2–3. stoljeće), autora pastirskog ljubavnog romana Dafnis i Hloja (Δάφνις καὶ Χλόη). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osjećaja. Među sofističke romane pripadaju još Heliodorove (Ἡλιόδορος, 3. stoljeće) Etiopske priče o Teagenu i Harikleji i Priče o Leukipi i Klitofontu Ahileja Tatija (Ἀχιλλεὺς Τάτιος, 3. stoljeće).


Srednjovjekovni roman
U srednjem vijeku postoji roman u stihu, obično antičke ili viteške, uzvišene tematike. Neki od njih su: Roman o Tristanu i Izoldi, Aleksandrida (Roman o Aleksandru Velikom), Rumanac Trojski (Roman o Troji). Pojavljuju se i viteški i pikarski roman. Viteški roman opisivao je djela slavnih viteza i plemenitost njihovih dama, te njihov život put romantike, čarobnih događaja i slično. U pikarskom romanu, glavni lik bio je nešto prizemniji, picaro - sitni lopov, obješenjak ili slično, koji se lukavstvom provlači kroz život (popularna tema do današnjih dana).


Klasični roman
U renesansi roman dolazi do većeg izražaja, te se u potpunosti razvija onakav kakvog danas poznajemo kao klasični roman. Najpoznatiji renesansni roman je Bistri vitez Don Quijote od Manche, kojeg je napisao Miguel de Cervantes Saavedra 1605. godine. Roman je zapravo parodija na viteške romane koji su tada bili popularni.


Karakteristike
čvrsta fabula
kronološki slijed događaja
duže vrijeme radnje
jednostavnost
sveznajući pripovjedač u 3. licu

Podjela
prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, kriminalistički, dječji, ...
prema tonu: humoristični, satirični, didaktični, herojski, sentimentalni
prema postojanju: klasični, moderni i suvremeni roman.
prema formi:
lika - strukturom dominiraju povezani likovi (ili jedan lik)
zbivanja - zbivanje ujedinjuje ono što roman obrađuje
prostora - bitna veza je neki zamišljeni ili stvarni prostor
lančani (stupnjeviti) - priče se kao djelovi romana nadovezuju jedna na drugu, završetak jedne je početak druge
prstenasti - jedna uokvirena priča koja obuhvaća sve ostale, neki događaj omogužuje okvir unutar kojeg se pripovijeda cijeli roman
paralelni - nekoliko priča se razvija usporedno
roman-rijeka - obuhvaća ciklus povezanih romana

Moderni roman
Moderni roman se javlja u 20. stoljeću i vuče korijene u djelu F.M.Dostojevskog Zločin i kazna, a prvi pravi moderni roman je ciklus U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta. On u svom djelu stvara posebnu vrstu romana (monološko-asocijativni roman - roman esej i roman struje svijesti), ulazi u svijet podsvijesti te razvija tehniku solilokvija (unutarnji monolog, govor o sebi objektivno i hladno). Također, uvodi psihološko vrijeme (unutarnje, različito od stvarnog).


Karakteristike
psihološko (subjektivno) vrijeme (u stvarnosti obično nekoliko dana ili sati)
reprodukcija čovjekove svijesti
unutarnji, pripovjedni monolog (solilokvij)
težište na liku, a ne na događaju (zbog što boljeg otkrivanja čovjekovog unutarnjeg svijeta)
defabulativnost (fabula slabi ili nestaje, radnja bez uzročno poslijedične veze, ovisi o subjektivnim doživljajima lika)
česte teme su traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, pitanja o svijetu i njegovu smislu
pripovjedač je nepouzdan i subjektivan, pripovijeda u 1. licu jednine
jezik filozofije, simbola (metajezik)

Podjela
roman-esej - tip modernog romana u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje osjećajima i asocijacijama
struje svijesti - moderni roman koji nema prave radnje, pripovjedač je u 1. licu i govori o vlastitom unutarnjem svijetu u monologu
ideja - oslobođen potčinjenosti stvarnosti, u njega ulazi sve
filozofski - filozofija se popularizira pomoću književnog djela u koje je pretočena

Proza u trapericama
Pojam proza u trapericama ili jeans proza nastaje u Hrvatskoj kao prozni model 60ih godina na granici između modernog i suvremenog romana. To je posebna vrsta urbanog romana nastala prema romanu J.D.Salingera "Lovac u žitu". Nastaje kao opreka snažnom problemskom intelektualizmu modernog romana. Karakteriziraju ga mlađi glavni junak koji je netipičan, pasivan, bez ciljeva, gradski marginalac suprostavljen svijetu odraslih. On pripada određenoj manjoj skupini, zajedno izazivaju tradicionalne vrijednosti i stvaraju vlastitu kulturu (odijevanje, glazba, jezik). U ovakvim romanima, odrasli obično slušaju klasičnu glazbu, govore standardnim jezikom, i slično, kao suprotnost mladom junaku. Traperice više nisu samo odjevni predmet, one postaju svojevrstan svjetonazor. Okolina je obično urbana zagrebačka sredina, česti su žargonizmi, to više nije filozofski govor, već govor gradske mladeži. Početke ovakvih romana nalazimo već kod Antuna Šoljana i njegovog romana Kratki izlet, a do pravog razvoja dolazi 70ih kada nastaju romani Alojza Majetića (Čangi off' gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš stari moj, 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972.), Branislava Glumca (Zagrepčanka, 1975.)


Suvremeni roman
Suvremeni ili postmoderni roman nastaje 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Djelo se počinje tretirati kao promjenjivo, višeznačno, struktura koja je potpuno otvorena čitatelju i njegovoj interpretaciji. U postmodernom romanu ukida se povijesni tok, a sama priča se gradi iz fragmenata te iz drugih priča i žanrova, spajaju se razni prijašnji stilski pravci. Izbjegava se apsolutni kraj, gube se granice, priča stoji između realnog i imaginarnog. Tako nastaju mnogi sitniji, obično nacionalni pravci, ovisno o izboru žanrova i stila.

Novela Novela je kratko prozno djelo sažete radnje čija fabula govori o isječku iz nečijega života te najčešće sadrži samo jedan događaj i samo nekoliko likova. Njezina se radnja događa u relativno kratkom vremenskom isječku i na relativno ograničenom prostoru.

Nastaje početkom renesanse paralelno s romanom u vrijeme sekularizacije i desakralizacije književnosti.

Prvim se novelama smatraju one iz Dekamerona talijanskoga pisca Giovannija Boccaccia

Kratka prica Kratka priča je oblik kratke narativne proze. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao što su novele (u suvremenom smislu) i romani.

Počeci kratkih priča nalaze se u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži. S usponom komparativno realističnog romana, kratka priča razvila se u minijaturu. Neke od njenih prvih savršenih, neovisnih primjera nalazimo u djelima E.T.A. Hoffmanna i Antona Čehova. Mnogi autori današnjice objavljuju kompilacije svojih kratkih priča u zbirkama.
Izvori [uredi]
Oblik kratke priče započinje u tradicijama usmene primopredaje, iz koje su proistekla značajna djela, kao sto su Homerove Ilijada i Odiseja. Takve su se priče prepričavale u ritmičnom, pjesničkom obliku, gdje su rime služile kao sredstvo lakšeg pamćenja. Kratki odlomci tih prica usredotoceni su na zasebne price, koje su se mogle prepricati u jednom komadu, ili pri jednom 'sjedenju'. Sveukupni luk priče nazirao bi se tek kroz prepričavanje nekoliko njenih dijelova.

Basne, narodne priče sa izraženom poukom, je prema grčkom povjesničaru Herodotu izmislio grčki rob Ezop, u 6. stoljeću p.n.e. (Ezopu se pripisuju i druga vremena i narodnosti). Ove drevne priče danas su poznatije pod imenom Ezopove basne.

Drugi je stari oblik kratke priče, anegdota, bio popularan za vrijeme Rimskog Carstva. Anegdote su funkcionirale kao vrsta parabole, kratke realistične priče koja utjelovljuju pouku. Mnoge su preživjele rimske anegdote tijekom 13. ili 14. stoljeća sakupljene u zbirku "Gesta Romanorum". Anegdote su ostale popularne širom Europe do duboko u 18. stoljeće, kada je objavljeno djelo fikcije anegdotalnih pisama Sir Rogera de Coverleya.

U Europi se, početkom 14. stoljeća tradicija usmenog prepričavanja počela razvijati u pisane priče. Najznačajnija djela su "Canterburyjske Priče" Geoffreyja Chaucera, i "Decameron" Giovannija Boccacia. Obje knjige su sastavljene od zasebnih kratkih priča (koje se sadržajem razlikuju od farse ili humoristične anegdote, do pažljivo izgrađenih književnih fikcija), postavljenih unutar veće, okvirne priče. Oblik okvirne priče nisu prihvatili svi pisci. Krajem 16. stoljeća u Europi, mračno tragične novele Mattea Bandella neke su od najpopularniji kratkih priča (posebice u francuskom prijevodu). Tijekom renesanse, termin 'novela' koristi se za kratke priče.

Sredinom 17. stoljeća u Francuskoj, pisci kao Madam de Lafayette, razvili su novi, istančani oblik kratke novele, "nouvelle". Tradicionalne vilinske priče počele su se objavljivati 1960-ih godina (jednu od najpoznatijih zbirki napisao je Charles Perrault). Pojava modernog prijevoda Tisuću i jedne noći Antoine Galland (iz 1704; još jedan prijevod se pojavljuje 1710-12), stvara jak utjecaj na europske pisce kratkih priča 18. stoljeća, kao što su Voltaire, Diderot i drugi.


Suvremene kratke priče
Suvremene kratke priče pojavljuju se kao zaseban žanr početkom 19. stoljeća. Rani primjeri zbirki kratkih priča, uključuju "Bajke" (1824-1826) braće Grimm, "Večeri na majuru kod Dikanjke" (1831-1832) Nikolaja Gogolja, "Priče Groteske i Arabeske" (1839) Edgara Allana Poea i "Dvaput ispričane priče" (1842) Nathaniela Hawthorna. Krajem 19. stoljeća, rast tiskanih časopisa stvorio je veliku tržišnu potražnju za kratkim pričama dužine od 3 do petnaest tisuća riječi. Jedna od poznatih priča tog doba je i Čekhov "Odjel br. 6".

Prvom polovinom 20. stoljeća nekolicina poznatih časopisa kao što su "The Atlantic Monthly", "Scribner's" i "The Saturday Evening Post", objavljuje kratke priče u svakom izdanju. Potražnja za kvalitetnim kratkim pričama, kao i naknada piscima, bile su toliko visoke, da se F. Scott Fitzgerald u nekoliko navrata posvetio pisanju kratkih priča ne bi li otplatio neke od svojih mnogobrojnih dugova.

Potražnja za kratkim pričama dosegla je svoj vrhunac sredinom 20. stoljeća, kada je 1952. časopis "Life" objavio dugu kratku priču (novelu) Ernesta Hemingwaya, "Starac i More". Izdanje časopisa koje sadrži ovu priču prodano je, u samo dva dana, u 5 300 000 primjeraka.

Broj komercijalnih časopisa u kojima se objavljuju kratke priče otada je u stalnom padu, iako ih još uvijek objavljuju u nekolicini poznatih tiskovina kao "The New Yorker". Časopisi o književnosti također objavljuju kratke priče. Kratke su priče osim toga odnedavna zaživjele i novim 'online' životom, gdje se objavljuju u časopisima, u zbirkama organiziranim prema autoru ili temi, na blogovima, Podcastima i web stranicama.


Elementi i obilježja
U odnosu na roman, kratka priča teži jednostavnosti. Kratka se priča obično usredotočuje na samo jedan događaj, ima jedan zaplet, jedan splet okolnosti, ograničen broj likova, i pokriva kratak vremenski period.

U dužim djelima fikcije, priče često sadrže osnovne elemente dramatičke strukture; uvod (u okolnosti, situaciju i glavne likove); zaplet (događaj koji predstavlja predstojeći sukob); rastuću krizu (odlučujući trenutak za glavni lik i njegovu predanost određenom smjeru djelovanja); vrhunac (točka najvišeg interesa u smislu sukoba, i dio priče sa najintenzivnijim djelovanjem); rasplet (rješenje sukoba); i pouku.

Zbog njihove kratkoće, kratke priče mogu i ne moraju pratiti ovu matricu. Primjerice, moderne kratke priče tek rijetko imaju uvod. Češće se događa nagli početak, gdje priča započinje usred djelovanja. Poput dugih, kratke priče imaju vrhunac, krizu ili preokret. Krajevi mnogih kratkih priča su međutim isto tako nagli i otvoreni kao i počeci, te mogu i ne moraju sadržavati pouku ili praktičnu lekciju.

Naravno, kao i sa svakom vrstom umjetnosti, točne osobine kratke priče mijenjaju se ovisno o piscu.


Dužina
Odrediti što to točno razlikuje kratku priču od dužeg fiktivnog oblika, problematičan je zadatak. Klasična definicija kratke priče je u tome da se može pročitati u jednom mahu, ideja najzamjetnije prenesena u eseju "Filozofija kompozicije" Edgar Allan Poea (1846). Druge definicije ocrtavaju gornju granicu kod 7 500 riječi. U modernoj uporabi, termin kratka priča se često odnosi na djelo fikcije od 1 000 do 20 000 riječi.


Izbor iz slavnih kratkih priča
Posljednje pitanje ("The Last Question", Isaac Asimov (Online Text)
Na sovinu mostu ("An Occurrence at Owl Creek Bridge", Ambrose Bierce (online text)
Srdačno vaš, Jack Trbosjek ("Yours Truly, Jack the Ripper", Robert Bloch
Alef ("The Aleph", Jorge Luis Borges
Zvuk grmljavine ("A Sound of Thunder", Ray Bradbury
Katedrala ("Cathedral", Raymond Carver
Dama sa psom ("Lady with Lapdog" ili "Lady with the Dog", Anton Čehov
Priča o jednome satu ("The Story of an Hour", Kate Chopin (online text)
Najopasnija igra ("The Most Dangerous Game", Richard Connell (online text)
Ruža za Emily ("A Rose for Emily", William Faulkner
Mladi Goodman Brown ("Young Goodman Brown", Nathaniel Hawthorne (online text)
Ubojice ("The Killers", Ernest Hemingway
Dar mudraca ("The Gift of the Magi", O. Henry (online text)
Sanjiva dolina ("The Legend of Sleepy Hollow", Washington Irving
Lutrija ("The Lottery", Shirley Jackson (online text)
Majmunska šapa ("The Monkey's Paw", W.W. Jacobs
Mrtvi ("The Dead", James Joyce (online text)
U kažnjeničkoj koloniji ("In the Penal Colony", Franz Kafka (online text — na engleskom)
Moj sin fanatik ("My Son the Fanatic", Hanif Kureishi
Ktuluov zov ("The Call of Cthulhu", H.P. Lovecraft
Muha ("The Fly", Katherine Mansfield
Pisar Bartleby ("Bartleby, the Scrivener", Herman Melville (online text)
Teško je naći dobroga čovjeka ("A Good Man Is Hard to Find", Flannery O'Connor (online text)
Liječnikov sin ("The Doctor's Son", John O'Hara
Izdajničko srce ("The Tell-Tale Heart", Edgar Allan Poe (online text)
Vampir ("The Vampyre", John Polidori (online text)
Smrtni besmrtnik ("The Mortal Immortal", Mary Shelley (online text)
Usamljenost maratonca ("The Loneliness of the Long Distance Runner", Alan Sillitoe
Spinoza s tržnice ("The Spinoza of Market Street", Isaac Bashevis Singer (online text)
Dama ili zvijer ("The Lady, or the Tiger?", Frank R. Stockton (Online Text)
Tajni život Waltera Mittyja ("The Secret Life of Walter Mitty", James Thurber (Online Text)
Smrt Ivana Iljiča ("The Death of Ivan Ilyich", Lav Tolstoj (online text)
Odiseja na Marsu ("A Martian Odyssey", Stanley G. Weinbaum.
Crvena soba ("The Red Room", H.G. Wells (Online Text)

Crtica Ovo je glavno značenje pojma Crtica. Za druga značenja, pogledajte Crtica (razdvojba).


Crtica je kraće prozno djelo u kojem se opisuje samo jedan događaj te ima manji broj likova, a na kraju se događa obrat

Komedija Komedija (od lat. comoedia ← od grč. kōmōidía) je vrsta drame, odlikuje se veselim sadržajem, crta smiješne strane ljudskog života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane.

Komedija se, kao i tragedija, razvila u antičkoj Grčkoj. U početku je označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića koji su na otvorenim prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana.

Tematiku i likove uzima iz svakodnevnog života. Završava pobjedom razumnog principa u životu, tj. pobjeđuje razum, pravda i poštenje.

Prema temi koju obrađuje komediju dijelimo na:

Komediju karaktera koja ismijava mane pojedinca (škrtost, lažljivost...).Vrsta komedije koja kroz komične situacije podvrgava kritici i ismejavanju ljudske karakterne osobine: pohlepu, tvrdičluk, sebičnost, licemerstvo, zavist, oholost i sl.,
Komediju intrige koja se zasniva na nesporazumima. Vrsta komedije koja se bazira na razgranatim zapletima i naglim obrtima u dramskoj radnji, sa bezazlenim i dobroćudnim posledicama. Radnja se odvija kroz spletke, podmetanja, nesporazume, prerušavanja, zabune i sl. Karakteri su tipizirani. Primeri su Plautove komedije. Osnovna joj je svrha da razveseli i dobro zabavi,
Društvenu komediju koja ismijava mane čitavog društva.
Vrste smijeha u komediji s obzirom na pristup pisca predmetu ili osobi koju ismijava:

Humor je najblaži oblik smijeha, a karakterizira ga osjećaj simpatije (smijeh kroz suze),
Ironija(grč. eironeia; lat. ironia Diskretna poruga, koja se sastoji u kazivanju čije značenje je suprotno od onog što se zaista misli (kad se škrtici kaže da je rasipnik, namćoru da je veseljak, kukavici da je hrabar...). Ironija je prikriveni način podsmeha i poruge; često se koristi u komediji, a pogotovo u satiri.
Satira je smijeh koji se upotrebljava u situacijama kada su negativne crte neke ličnosti toliko jake da uništavaju ljudskost u čovjeku, pa koristeći ovaj oblik smijeha autor u potpunosti negira lik koji ismijava.
Groteska (fr. grotesque, it. grottesco) Ekstremno neprirodno izražavanje. Karikaturalno fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja izaziva komične reakcije, ali može i da zastraši. Pozorišni komad ili scenski prikaz koji preuveličava i karikira odnose i likove u dramskom zapletu do fantastike. Koristi se u svim oblicima scenskog izražavanja (drama, opera, balet). Reditelji i izvođači moraju da imaju istančano osećanje mere prilikom kreiranja groteske, inače vrlo lako mogu da "skliznu" u preterivanje i banalnost.
Najpoznatiji su komediografi: Aristofan, Jean-Baptiste Poquelin Molière, Marin Držić, Plaut, Terencije.

Prema načinu na koje ostvaruju komični dojam, komediju dijelimo na: komediju karaktera, intrige, situacije, konverzacije.